O piscu:
Stevan Tontić (1946, Sanski Most) završio je studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg egzila u Njemačkoj (1993 – 2001), ponovo se nastanio u Sarajevu kao samostalni
književnik. Pjesnik, prozaist, esejist, prevodilac sa njemačkog, antologičar, autor velikog broja knjiga pjesama. Djela su mu prevedena na više jezika, dobitnik je domaćih i međunarodnih književnih nagrada.
PESME (1990 – 2009)
(izbor)
U PLITKOJ EVROPI, U DUBOKOJ AZIJI
U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
ja sjedim ovdje
ostavljen u planinama,
duboko sjedim, duboko u Aziji,
na ničijoj zemlji,
plitko mrem.
U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
az jesam, az nisam,
bez plodova ljubavi, bez svetih darova,
za laticama Vječnosti sahnući.
Oštra tuga u gorama
Božji narod lomi,
ušne školjke miluju, glačaju
romori tamnih sveštenika.
Ništa se ne događa, majko.
Predratna tišina, oče.
Događaji, tako rijetki, imaju strahovit značaj,
izranjaju iz dubine poput udarca u arkadu
i lijepe se za kožu kao britva
za grkljan nevinoga
(vrući momci – čujem – oštre kolac
za mog učitelja).
Bez srca, bez glasa,
ja sjedim ovdje, u tamnim planinama,
duboko u Evropi, u dubokoj Aziji,
plitko ti mrem, oče,
bar da me ti udariš, nevidimi moj Bože.
Da mi je da budem pogubljen,
pogubljen usred dana, jakom svjetlošću obliven,
da moj prazni život, kojeg je Bog, priznajem,
na mahove i punio
(bivalo je pa i prevrši),
na ovom mjestu zauvijek svrši.
1990.
SJAJ I MRAK
Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.
Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.
Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.
Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.
Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.
Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.
1992.
JA, AVET
Ja sam vidio sve
i bio viđen –
mene nema.
U kraljevstvu straha
oboren, i postiđen,
ja – teorema.
Ja sam avet što mjesečarski gazi
tuđom baštom,
zemaljskoj tuđ sam stazi.
Oglašavam se još samo u prnjama govora,
nalazim u ostacima pokreta.
Mene nema. Ja sam mora.
Al moja snaga je snaga pogubljenoga,
dok u tebi se nadima
obećanje, i zavjet.
Nad tamnim vodama ja se lelujam,
pijan od smrti,
ja – avet.
ELEGIJA ZA MAČKU I MAČIĆE
Bljesnu asfalt, i trg, dječjim mozgom prskan,
al i jednoj mački zadnji trap je smrskan
Virka svijet vani, odskočilo sunce,
moj Bože, prosuše iz majke mladunce
Drhture mačići, na zraku još lednom,
goli u svemiru, u prostoru krvožednom
Vidjeh mačkin pogled, tišten, preužasan,
više no ikada život bi mi jasan
A sjećam se i rodiljina prednjeg trapa,
u nebo izbačenih, obasjanih šapa
I sjećam se mjauka – u gluvilo zaparan,
stvarniji no ja što sam sada stvaran.
GROB
Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji,
u izbistrenom zviježđu.
U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od ostorija.
U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.
U kristalu bez imena,
bez svojine.
Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.
PISMO VASKU POPI
(o trogodišnjici smrt)
Kako je dobro što si otišao,
otišao u tačan čas: ni prije ni poslije;
tačnim odbrojavanjem stiže čun, siđe tvoj trak
pred pokolj, u mrak.
Kako je dobro što si umro, neumrli,
u čas posljednji, dok se to još moglo.
Bolju odluku nisi mogao da doneseš,
iako tužih za tobom: ugovoren sastanak!
I ognjena vučica tuljaše, jezikom maternjim.
Misleći na tebe prilično sam zadovoljan
što te ne srećem na zemlji kojom gazim.
Ovdje se ne roje pčele, radosnim napjevom ne poje,
ovdje je nož propjevao, prijatelj narodâ, mio pobratim.
Ne znam zašto, ali nalazim da je velika stvar
što si, izlaz tražeći, na prava udario vrata.
Kući se niko ne vraća više, ni mladić ni lasta,
tek sanduk zapečaćen: poljubac čelom da primi.
Budi zadovoljan časom koji ti je dosuđen
i pomisli na mene što tražim put i način.
Nesnosno je biti ovdje a ne biti pogubljen
s onim što mu, na tvoje oči, zlatnu uzimlju glavu.
Najzad si legao u svoju uspravnu zemlju,
pastir ranjenih vukova drži te kao svoga.
Dole: ognjeni urlik cijepa nebesa i mrak.
Potonulo srce učenika daje ti posljednji znak.
ELEGIJA ZA PREКLANOG PJEVCA
Božјa ruka u svetu
kao ruka moјe maјke
u utrobi zaklanog petla
u petak.
Šta Bog vidi, s onu stranu prozora,
kad uvuče svoјe šake u svet?
I šta maјka vidi?
(Jehuda Amihaј, Božјa ruka u svetu)
Sverazorni potres i lom! -
biće, dragi Jehuda, da Tvorac rukom
po utrobi Sviјeta opet džara.
Stub Neba noseći oboren,
krov moј, moј zid, u podrum soren,
u mećavi čelika noć i dan,
čekaјuć da budem odstriјeljen -
i neviniјi će biti zaklan.
Predstava "Smak Sviјeta" igra se utroјe
u ovom Vavilonu, čiјi јezici
u јednoј se čorbi kuvaјu i ližu
i naјmanje se Boga boјe;
na Jagnje i psalmopјevca ovi se dižu
u Jerusalimu mome, na nemјestu sazdanom,
milosti Božјe van domašaјa.
Ne јa, ni život sa zemnom hranom -
smrt јe ostala bez imalo sјaјa.
Da si bar ruke od nas digao!
Šake si svoјe baš ovdјe zavukao
u svјetsku mračinu do lakata:
јauk i lom, brat na brata!
Nek sam i zaklan, samo ne - klao.
Pјevac Tvoј živ u grob liјeže -
pol mu, i јezik, inje steže.
Gospode, izvuci te ručerde svoјe
iz utrobe zemljice koјom ruјeš,
izvuci i operi u mome bolu,
priјe no što Ti posljednju zapoјem,
priјe no što - kaјan? - pomiluјeš
sјen ovu što јoš se viјa
(mada već muve krestom se roјe)
po ovom Tvome mrkodolu.
Ovdјe sam u gušći mrak bačen
no u utrobi zaklanog piјetla.
Prozor Tvoј u visoko podne zamračen,
ni o Vaskrsu trak svјetla
nećeš zar da nam daš?
Moјe panične znake ne primaš.
Ja Ti se zamuklim krikom јavljam
sa šiјom na panju što sјečivo ište,
јa, pјetlić Tvoј, evo se spravljam:
pјev moј i kresta - neba znaci -
odletјeće na bunjište.
Perјa ni kreste niјe mi žao,
nek sam i preklan - nisam klao!
A maјka moјa - ona јedina
vidi šta sa mnom se ovdјe zbiva,
maјčica moјa, uz Tvoјe skute,
ruke prebiјele krši za sina,
pјevom јedinca uzdignute.
Dopusti bistrim prstima njenim
da speru mrak taј s vidјela Tvoga:
u tami osta sin njen zemni,
nezvan od Oca nebeskoga!
Pјevac Tvoј, evo, u grob leže -
pol mu, i јezik, glina veže.
(Saraјevo - Jerusalim - Berlin, 1992/1996)
SVETO PISMO
Svete knjige prepisivane su
na pergamentima,
na učinjenoj koži pitome zvijeri;
lavovi i tigrovi zaobilazili su
mjesta štavilaca i prepisivača.
Najbolji pergament, pokazalo se,
mladog jagnjeta koža daje –
plamen vjere pouzdano nosi
iz mraka u mrak,
iz vijeka u vijek.
Za jedan prepis Svetog pisma
kolje se čitavo stado jaganjaca –
sve da se ne zaturi Vijest o Jagnjetu
na krst razapetom
- a to si ti.
Ti! Raspeti!
ISPOVIJEST EGZILANTA
Iako ne znam ni kako ni rašta,
vučem se svijetom, dišem, gledam,
o miru još brbljam i raspredam
sred svekoliko ubilaštva –
greškom živ, svjedok - ko to prašta?
S neprijateljem za sto sjedam!?
Proklet biću u koljena sedam.
I preživjeti i život dati –
sve miriše darom podlaštva.
SAMO DA VAŠA NE STIGNE ME HVALA
Samo da vaša ne stigne me hvala,
izjava ljubavi, otpis «vječnog duga».
Već sutra biste i sonet i himnu,
psalam tražili – poglavniku psalam!
tapšući svoga «provjerenog druga».
Samo da vaša ne presretne me milošta,
iz ruke majčinske – odbiti se ne da!
Sanjam da posjetim grobove jedino.
Strah me od vaših darova i pošta.
Još me i voljenim proglasite sinom!
Ne, ni zagrljaja ni mog članstva –
prolazim, slučajni zemlje gost.
Drugima vaš blagoslov, sva ta radost –
po meni pljušti blagoslov izgnanstva!
VJERNA ZVIJEZDA
Za tamnih noći, iz grotla modrine,
kroz krošnju iznad susjednoga krova,
mala mi zvijezda u prozor sine.
Čiji li si znak, milosni stvore?
Umrle majke? Moje brižne žene?
Izgubih je putem, hajkom već smoren.
Ili si duša dragog prijatelja,
srodstvu po izboru dokraja vjerna?
(Samo da nije ni klan ni strijeljan!)
Ćuti zvijezda na prozoru mome,
kao da jedino nada mnom straži
u zaspalom selu njemačkome.
Ne znam ni na čijem krovu sjedi,
s kog pilji, nišani – jednocjevka.
Zvijezda-špijunka? Gledi li gledi!
I ja netremice u nju zurim,
pitam je za žive i mrtve moje,
dok zorom mokar u san ne zagnjurim.
Kao pas je vjerna: ta i sred jutra
žmirka vrh krošnje... blijed već znak.
Ona – nada moja, moj svijetli strah.
ANĐEO MI BANU KROZ REŠETKE
Anđeo mi banu kroz rešetke
i reče (svjetlost po meni linu):
To što si spoznao muke pakla,
prošao kroz strah, šibe i metke –
primi ko dar, milost i sudbinu:
sama te Božja ruka takla.
Najzad si zreo: živo si ništa,
oslobođen želja, čulnih stega,
oslobođen bližnjih i ognjišta,
grozne magije rodnog brijega.
Ima da slijediš zvuk sudbine –
sve je u tome: pjev tvoj ne gine.
Budi uzvišene jeze glasnik,
krik krsta stišan, čujan sveti muk.
Ko smrt natpjeva, to je moj pjesnik.
Pjevaš li, nećeš moći da lažeš.
Jak je – odleprša – ove sudbe zvuk.
Pratiću iz čega stih svoj slažeš.
HVALA TI, GOSPODE
1.
Hvala Ti, Gospode, što me oslijepi
(i tu si ostao jak)
jer šta bih ja o svemu znao
bez ovog pogleda s druge strane
(iza zauvijek spuštenih trepavica)
iz svoga u svjetski mrak?
Mislio bih da živim među svojtom,
možda i samim anđelima,
da rajskim se baštama šetam,
a ovako znam
na čemu sam
Hvala Ti što najzad mi
otvori oči
prije no što Ti
dušu predam.
2.
Hvala Ti što dar mi sluha uze,
ne zavodiš me više ni muzikom sfera,
ni dobošima za pohod na neprijatelja –
još mi bubnjaju u glavi!
(Već od dreke pod prozorom
ne mogu oka da sklopim.
A lelek majke ubijenoga
u grob me tjera.)
Jedino mi je žao što nikad više
(stalno mislim o njoj)
neću moći da čujem
glas moje voljene žene
u noćima bez sna:
«Ne boj se, ne boj, mili,
spavaj, mišiću moj...»
3.
Hvala Ti što dar mi govora uze
i učini da zauvijek zanijemim.
Jer ako sam ostajao bez riječi
pred milotom ljudskog lica,
ženskog tijela izbezumljujućom ljepotom,
krasotama koje si štedro
nebom i zemljom razastro,
kako da ne zanijemim pred ovom
rugobom i strahotom.
I na šta bi sve ličilo
kad bih u ovu buku i bijes
i ja pokoju udjenuo?
I sve to još
vidio i čuo!
2008.
VIDJEH NOVOROĐENČE
Vidjeh novorođenče
s ružičastim obraščićima anđela
i tek naznačenim polom –
živo se gicalo u naručju
ljepotice majke.
I vidjeh kako mu se
iz samog srca
klupče smrti
odmotava.
Gusto namotano,
zbijeno u tačku
zmijče.
Vidjeh i zakrenuh
pogledom u stranu.
SREĆA GLUVONIJEMIH
Tokom rata u Sarajevu
zavidio sam jednome
bračnom paru gluvonijemih sunarodnika
iz moga susjedstva.
Bili su pošteđeni da danonoćno slušaju
govore grlatih političara i generala,
izvještaje s fronta i komentare
revnosnih novinara i analitičara,
metafore domoljubnih pjesnika,
kletve i psovke mirnih susjeda
izbezumljenih od stráve.
A da su sami mogli da govore,
ništa lakše no da ostanu
bez jezika
ili bez glave.
U JERUSALIMU, U ZEMALJSKOME
U Jerusalimu, u zemaljskome,
koračam uzbuđen a sav loman –
obreh se ovdje gnan, bezdoman.
Al ko je ikad svoj na svome?
Ko zna kad izdan je, kad ubijen?
Hodaš pogružen ili zanesen.
Danas pred slikom Spasa svijen,
sutra već bombom raznesen.
Mislim na onu što čeka na me,
žalobna, sama međ ubicama.
Samo da ludilo ne svlada me,
da ne proguta cvrčka tama.
1995/2008.
(Pjesme su izabrane iz knjiga: Sarajevski rukopis, Vreme knjige, Beograd 1993, drugo dopunjeno izdanje: Stubovi kulture, Beograd 1998;
Blagoslov izgnanstva, Glas srpski, Banja Luka 2001; Sveto i prokleto, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2009)
Stevan Tontić (1946, Sanski Most) završio je studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg egzila u Njemačkoj (1993 – 2001), ponovo se nastanio u Sarajevu kao samostalni književnik. Pjesnik, prozaist, esejist, prevodilac sa njemačkog, antologičar.
Pjesničke zbirke (između ostalih): Nauka o duši i druge vesele priče (Sarajevo 1970), Hulim i posvećujem (Beograd 1977), Crna je mati nedjelja (Beograd 1983), Sarajevski rukopis (Beograd 1993, 1998), Blagoslov izgnanstva (Banja Luka 2001), Sveto i prokleto (Novi Sad 2009). Knjige izabranih pjesama objavljenje su mu više puta. Autor je romana Tvoje srce, zeko (Beograd 1998), kao i antologija Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990) i Moderno srpsko pjesništvo (Sarajevo 1991). Izabrana djela u 4 knjige izašla su u Sarajevu 2009. godine
Tontićeva djela prevedena su na više jezika, dobitnik je domaćih i međunarodnih priznanja (Šantićeve i Zmajeve nagrade, nagrade Bavarske akademije lijepih umjetnosti, nagrade grada Heidelberga „Književnost u egzilu“ i dr.). |
